Povijest

Već se stoljećima spominju mlinovi na izvorima Mirne. Mlinari na izvorištu Mirne bili su pojam ljudi koji žive u blagostanju. Najviše mlinova bilo je kod izvora sv. Nicefora (Bulaž – Vraćak).

Vodu jednog slabijeg koristio je za svoj mlin Jakov Ošo. Gradnjom Istarskog vodovoda 1931. godine spomenuta četiri mlina nalazila su se u zaštitnoj zoni kruga vodovoda, pa je graditelj od vlasnika otkupio mlinove i srušio ih. Na jednom dijelu mlina Petra Cerovca (Bari) izgrašena je upravna zgrada Istarskog vodovoda, a danas su na mjestu prvog mlina zgrade VSI Butoniga. Braća Cerovac i Ivan Ošo sagradili su u Sv. Ivanu nove kuće i zajednički su sagradili novi mlin na dizelski pogon.

Mlinovi na Mirni ubrajani su u velike vodenice. Uz mlin je bio stan i gospodarstvo mlinara. Iako je prošlo više od 80 godina još ostaju priče o životu u mlinovima. Uređenim koritom (ara) voda se dovodila do mlina. Prema potrebi dizale su se zapornice (portele), pa je voda dolazila pod vanjski kotač, pokretala lopate na kotaču, a preko osovine pokretalo se i unutrašnje kolo, kotač zvan šćipa u kojem su bili ugrađeni zubi pa bi se preko preslice pokretali kameni žurnjevi. Zubi šćipe podmazivali su se lojem. Dijelovi vanjskog i unutrašnjeg kotača bila su četiri platišća povezana s dva križa utvršena ključima. Na svakom od platišća nalazilo se šest lopata. Navedeni dijelovi bili su napravljeni id brdskog hrasta, a lopate su mogle biti i od topole.

Žito se sipalo u grot, napravljen od mekog drveta. Iz grota kroz usko grlo žito je ulazilo u škatulu koja se tresla i rasipala žito kroz rupu gornjeg žrvnja, pa bi ono dolazilo među žrvnjeve i tu se mljelo brašno. Vrtio se samo gornji kamen. Danas još samo mlin mlinara Oša ima kamene žrvnjeve.

Mlinarstvo je prva buzetska industrija, mlinovi su prve tvornice, a mlinari prvi industrijalci.